Bunkeri – alpski bedem

Piše: Alfred Šaina
Da je bunkeri na našen područje dosti, si dobro znamo, a malo ki ni kot frkalas obahajal po teh tajanstveneh objekteh od keh kruže pomalo fantastične i mistične štorije. Si ti objekti storeni su za vreme talijanske okupacije trejseteh let pasanega stoleća. Iskustva z prvega sveckega rata, ki je doslovno bil klaonica ljudskega mesa, govorila su da je boje ulagat va jake obrambene linije i betonske tvrđavi, nego računat na masi soldati ki su bili „topovsko meso“ kot garanciju očuvanja granic.

Područje naše općini je bilo vreme Italije granično područje pa ni ni čudo da su tu grajene razno razne fortifikacije, podzemni prolazi, tuneli, vojna skloništa i bunkeri ukopani duboko pod zemju. Talijanske utvrdi su bile sastavni del pojasa od čelika i betona ki je grajen pod nazivom „Alpski bedem“ (Vallo Alpino). Grajene su va najvećoj tajnoste i skrivane od kurijožeh oči domaćega stanovništva pa je i to razlog da su brzo stekle status legendi ki je, kako je vavek pul takoveh stvari, z vremenon rasla do fantastičneh razmjeri. Ma, moremo reć da je tu ipak „više dima leh pečanji“, pogotovo ča se tiče dužini teh podzemneh kanali i njihe povezanosti. Radnu snagu za zikopat si ti silni tuneli fašisti su pripejali z Italije. Bili su to takozvani Totari, prisilno mobilizirani polusoldati, a služili su samo kot delavci. Ti Totari, stareji judi još pamete va našeh krajeh, a od njih nan piše i Franjo Šepić Bertin va svojoj knjige“Štorije od Rukavca, Kućel i šire okolice“. Tako nan on objašnjava da su to bili pripadnici jedinice
TODT, a ime su dobili po njemačken ministre naoružanja Todt Fritzu ki ih je i osnoval. Delali su se na ruki, kavali kamene, z svedron vrtali škuji za mini i nosili materijal ki su hitali va dolci ale pak škuje ke su bile blizu teh bunkeri. Najveć su bili z okolice Trsta. Gradilišta su bila ograjena z mrežun i domaćen juden je bilo strogo zabranjeno prit blizu. Teh bunkeri se je na našen područje fanj storilo i skoro je nemoguće danaska precizno seh navest aš neki su zarašćeni i pozabjeni, neki su propali i devastirani, ma je i oneh ki su jako dobro očuvani.

<NAJOČUVANEJI BUNKER JE PUL JURDANI

Čuda puti judi saku vojnu fortifikaciju zovu bunker, ali va stručnoj terminologije se to ipak razlikuje. Stran podzemneh bunkeri bilo je i oneh nadzemneh, a ki su u stvari ojačana protupješadijska zaštita. Dosta dobro očuvan bunker postoji pul Jurdani va kruge sadašnjega Komunalca, a kade je nekad bila talijanska vojarna. Blizu njega, na brežiće zgora cesti je još jedan ma on je već pomalo devastiran. Jedan je na izlaze od Permani proti Rupe, a na žalost, pred malo vremena je do kraja porušen bunker ki je bil na raskršće cesti Permani – Klana. On je služil za kontrolu raskršća, a postoji i štorija kako je Vladimir Švalba Vid kemu je pul Permani postavljen spomenik bil ustreljen jušto s tega bunkera. Bunkeri pul Jurdani storeni su kako zaštita od napada partizani buduć je kazerma bila na rube velike šumi. Kapac da va našen kraje ni bilo Boškota Buhi čin je bunker ostal cel. Više vojneh objekti i fortifikaciji je i na područje Brajani ča je i logično ako znamo da je onuda blizu pasevala rapalska granica. Isto tako, va Bregeh je bil jak talijanski garnizon z dosta vojneh objekti ki se i danas lepo vide. Na Lomah ja bil stacioniran jedan vod talijanskeh soldati od keh i danas postoje ostanki, a na područje Mun i Žejan isto postoje bunkeri ki su imeli funkciju štitit cestu Zvoneća – Vodice. Železnicu je isto tako štitilo više bunkeri. Uglavnom, neki objekti je potla rata zadržala JNA bilo kako strateški objekti, bilo kako objekti za vježbanje, a većina ih je napušćena i zapušćena. Ne postoji precizan i detaljanpopis bunkeri na našen područje, a kako nisu va nikakoven režime zaštiti ovisi samo od dobre voji pojedinci da ih se ne uništava i ruši.

Betonski lavandinUnutrašnjostTu je bil špargetSkalini prema položajuPoložaj za strojnicu znutriNatpis prostorije za oficiri i podoficiriKartaČelična kupola utvrdeBunker za strojnicu uvrde izvana

Moran reć da san imel i malo sreći ča san slučajno naletel na gosp. Vladimira Tonića ki se već čuda let bavi z istraživanjen i evidentiranjen bunkeri i drugeh napušćeneh vojneh objekti na širen riječken područje od česa je napisal i knjigu „Tragom alpskog bedema u Rijeci i Hrvatskoj“. Kako Vladimir dela va Južnoj Koreje kade provodi i veći del leta arivali smo dva dni pred polazak va Koreju obać del objekti na našen područje, keh je on stručno i detaljno obradil va svojoj knjige. Tisti put je on bil domaćin i vodič, a ja samo „gost“.

<POMNO RAZRAĐENI SUSTAVI

Tramontana: Koje ste vojne objekte do sada obradili na području Općine Matulji?
Vladimir Tonić: U svoj knjizi obradio sam dva uporišta drugog pojasa „Alpskog bedema“ koji predstavljaju fortifikaciju stalnog tipa: Zvoneća (Suonechia) i Pasjak (Passiaco). Za razliku od njih uporišta Rukavac (Rukavazzo) i Bregi bili su tkz. „uporišta pojačanog poljskog tipa“, odnosno bez najsloženijih podzemnih utvrda. Međutim, i u slučaju tih jednostavnih položaja radilo se o vrlo pomno razrađenim sustavima betoniranih rovova i položaja za protutenkovske topove, teške strojnice i puškostrojnice s podzemnim skloništima.

Tramontana: Koji je bio strateški razlog izgradnje ovih bunkera na našem području?
Vladimir Tonić: Ovi bunkeri drugog pojasa (prvi pojas prostirao se od Rijeke preko Klane i
Gumanca dalje preko Slovenije) imali su funkciju zaštite prometnice od Rukavca preko Lisine
i Kolivrata pa dalje preko Žejana, Muna i Vodica prema Trstu. Ta je cesta upravo građena u
svrhu rezervne odstupnice ukoliko neprijatelj zauzme glavnu prometnicu Rijeka – Trst. Dakle,
bio je to rezervni smjer povlačenja prema Italiji.

Tramontana: Oni, zapravo, i nikad nisu „odradili“ tu svoju funkciju zbog koje su građeni?
Vladimir Tonić: Tako je. Italija je kapitulirala u jesen 1943. godine i većina vojske povukla se prema Italiji bez većih borbi. Njemačka vojska odmah je zauzela položaje koje su do sada držali Talijani, a samim tim i sve bunkere i ostale vojne objekte. Vrlo su precizno napravili inventuru objekata i napravili spise koji se i danas čuvaju u Bundesarhivima, no nisu sve položaje i stavili u funkciju jer su procijenili da njima strateški nisu toliko bitni. Njemci su, inače, imali vrlo podcjenjivački odnos prema partizanskim snagama i gotovo do kraja rata čak i kad je poraz bio očigledan nazivali ih običnim bandama ne priznavajući ih kao organiziranu vojsku, a što se lijepo vidi u izvješćima koje su slali višim zapovjednicima.

<ZVONEĆA PUNA BUNKERA

Tramontana: Zapreka „Zvoneća“ sastojala se od nekoliko međusobno povezanih bunkera?
Vladimir Tonić: Da, ovu zapreku čine četiri utvrde na potezu od zaseoka Gašpari, preko uzvisine Gradinovo do zaseoka Kriva, odnosno sjeveroistočnih obronaka Krivljanskog vrha. Ukupno naoružanje sastojalo se je od trinaest teških strojnica, pet puškostrojnica i jednog protutenkovskog topa kalibra 47 mm. Da bude jasno, oni jesu bili zapovjedno i vojno povezani, ali ne i fizički što ljudi često u svojim pričama znaju preuveličavati.

<Utvrda broj 1
Nalazi se sa lijeve strane ceste Mučići – Mune, sjevernije od Gašpari i sastoji se od dva borbena bloka: jedan je izgrađen kao dobro kamuflirani betonski bunker sa položajem za tešku strojnicu zaštićen čeličnim štitom debljine 20 cm, dok je drugi u obliku čelične kupole za dvije teške strojnice. Ova utvrda je jedina u ovom uporištu imala i sigurnosni izlaz.

<Utvrda broj 2
Nalazi se na predjelu Gradinovo iznad sela Sušnji na uzvisini pogodnoj za razmještanje osmatračnice koja je jedna od namjena ovog objekta. Utvrda raspolaže sa dva borbena bloka (bunkera) za teške strojnice postavljene iza čeličnih štitova kao i kod utvrde broj 1. Položaj ove utvrde, kao i činjenica da je bila opremljena fotofonima za komunikaciju sostalim utvrdama te zasebnom osmatračnicom dozvoljava pretpostavku da se radi o utvrdi koja je imala zapovjednu ulogu.

<Utvrda broj 3
Nalazi se sjevernije od zaseoka Kriva, uz puteljak koji vodi prema Gašparima. Borbeni dio sastoji se od dva betonska bunkera za teške strojnice istog tipa kao i kod utvrde broj 2. Ulaz ove utvrde pomno je amufliran u usjeku među okolnim suhozidima.

<Utvrda broj 4
Smještena je istočno od zaseoka Kriva uz put koji od vodi prema Zdemeru. I tu se također radi o dva betonska bunkera za teške strojnice. Ulaz ove utvrde smješten je ispod razine puta.

Tramontana: Kako, odnosno s čime su bile opremljene ove utvrde?
Vladimir Tonić: Sve utvrde sastojale su se od nekoliko prostorija podjeljenih na „tehnički“ i
„stambeni“ dio. Imali su kuhinju sa rezervoarom vode, nužnik, prostor za generator sa spremištem goriva, sklonište za posadu koja uključuje prostoriju za časnike i dočasnike, spremišta vode, hrane i streljiva, te filtere sustava za pročišćavanje zraka. Bile su opremljene i plinonepropusnim vratima, a pojedine utvrde imale su i fotofon kojim su mogli komunicirati sa drugim utvrdama.

Tramontana: U kakvom su stanju danas ti objekti?
Vladimir Tonić: Generalno gledano, uporište Zvoneća je do današnjeg dana jedno od najbolje čuvanih uporišta „Alpskog bedema“. Prilazi bunkerima su prilično jednostavni i dostupni s obližnjih puteva. Jedino je prednja strana bunkera za tešku strojnicu utvrde broj 1 zatrpana dugogodišnjim odlaganjem smeća. Zanimljiva je činjenica da je unatoč činjenici da se bunker nalazi na privatnom zemljištu JNA branila vlasniku sječu drva da se ne naruši kamuflaža.

<BUDUĆNOST BUNKERA UPITNA

Tramontana: Kakva je budućnost ovih utvrda?
Vladimir Tonić: Može se reći da njihova vrijednost u kulturno-povijesnom i turističkom smislu još uvijek nije prepoznata od šire društvene zajednice i prepuštena je samo manjim grupama entuzijasta. Upravo je to razlog da šira javnost o tim „bunkerima iz rata“ ne zna gotovo ništa i da se (još uvijek) nitko ne brine o tim objektima koji ipak imaju nesumnjivu povijesnu vrijednost i kao takvi mogu postati dijelom kulturno-povijesne i turističke ponude za što postoje kvalitetni preduvjeti. Ne zaboravimo da su od rimskih vremena na ovom području građene zapreke i granice koje su uvijek i u pravilu gradile strane sile, a koje su bile suprotne interesima lokalnog stanovništva. No, isključivo je sada na lokalnom stanovništvu
odluka da li će ovakvi objekti biti prepušteni zaboravu ili valorizirani i sačuvani za buduće generacije naših potomaka.

Da ni Vladimiru dva puti mobitel zvonil da ga spemeti da mu j’ poć spravit se za na dug put ne bimo ni šli za ten da j’ sunce već zašlo zad Krivjanski vrh. Ma, ni njemu, kot ni mane vrag ni dal mira pak smo se zaleteli i do Lisini. Kazermi, ale pak kako neki reču kaverni zgora Rukavca morali smo obać. I splatilo se je. Neč malo san ja njemu povedel ča ni znal, a puno više tega je on mane pokazal ča nisan videl magari san tuda miljun puti pasal. Ma to ću van drugi put povedet, isto kako i štoriju od Pasjačkeh bunkeri keh ćemo drugi put obać. A do onda će sigurno ki od vas bit kurijož i otputit se obać ovi bunkeri, a morda i naša Turitička zajednica ča organizira. Ne pozabite obut škornje i zet baren dve lampadini, zač jedna vavek mora bit za rezervu. Dokle ih ne obajdete abadajte malo kako to zgjeda na slikah, desetak metar pod zvonejskun zemjun, a ke nan je ustupil Ozren.