One su hodile

Nekada su svi ljudi teško živjeli, te su neprestano bili pod bremenom, a najviše su muku mučile mlekarice, koje su nosile mlijeko. One bi svakoga jutra prije pet sati, stavile na leđa košaru sa trideset do četrdeset litara mlijeka, i tako sa bremenom išle u Opatiju, kako bi gospoda već za doručak imala svježe mlijeko. Mlekarice nisu mogle gledati na vremenske prilike; po kiši i po snijegu, po blatu i po ledu, nedjeljom i blagdanom, one bi se uputile dolje, jer Opatija nije smjela ostati bez mlijeka.

Mlekarice su imale stalna mjesta na koja su nosile mlijeko. Izlijevale bi ga u posudu koja im je bila pripremljena vani, kako ne bi probudile gospodu, ukoliko bi još mirno spavali. Mlijeko im je bilo plaćeno krajem tjedna ili krajem mjeseca. Neke su mlekarice tako dan za danom, godinu za godinom, i preko četrdeset godina hodale tim mukotrpnim putem sve dok se ne bi do kraja potrošile i onemoćale. 

Njihov posao nije završio time što su mlijeko donijele u Opatiju. Kada bi došle kući, prije podna, puno bi ih puta čekalo drugo breme. Kad bi skinule košaru s leđa i stavile nešto u usta, na leđa su stavljale novu košaru i nosile ručak kopačima na njivu, a ljeti koscima u Dragu, po najvećoj vrućini. Zimi su najviše hodale noću. Ako je bio pun mjesec, mogle su nekako hodati, a drugim danima morale su  sebi osvjetljavati put. Svijetlile su malim fenjerima na ulje; ako nije bilo vjetra nekako su uspijevale, ali ako je puhalo, fenjer se stalno gasio, a bilo je jako teško opet ga upaliti, da ne govorimo ako bi uz vjetar padala i kiša. Mlekarice koje nisu imale fenjer bi na ognjištu zapalile žar, te sa njime hodale dok ne bi stigle do ostalih mlekaria. Da ne govorimo kako je bilo po ledu ili snijegu….

Nekada su si judi teško živeli i vavek su, prez molat bili pod bremeni, a najviše su mlekarice muku mučile, ke su mleko, zdolu, v' Opatiju nosile. One bi sako jutro prej pete uri oprtile kofu s trejset do četrdeset litar mleka, i tako z bremenon šle  v' Opatiju, da gospoda već za ručnju imaju friško mleko. Mlekarice nisu smele gljedat na vreme: po dažje i po snege, po blate i po lede, po nedeljah i po blagdaneh, one bi šle zdolu, ač Opatije ni smelo mleka prifalit.

Prave mlekarice su imele stalna mesta kamo su mleko nosile, pak bi mleko zilele va posudu ka njin je vane bila parićana, tako da nisu gospodu ni budile, ako bi još mirno spala. Mleko njin je bilo plaćeno na kraj šetemani, al' pak na kraj meseca. Neke mlekarice su tako dan za danon, leto za leton, i preko četrdeset let ta mukotrpni put delale dokle se nebi do kraja strošile, i odnemogle. Njin se ni delo finilo s ten ča su mleko v' Opatiju zanesle. Kada bi doma prišle tamo pred polne, čuda puti bi jih već drugo breme čekalo. Kad bi kofu rasprtile, i malo ča v' usta stavile, bilo j' košnjicu oprtit, i obed nest kopačon na njivi, al' pak po lete koscen va Dragu, po najvećoj tepline. Po zime su morale storit najviše hoda po noće. Ako j' bil pun mesec, se j' dalo nekako hodit, a drugi dnevi se j' moralo poć sveteć. Svetilo se j' z mićemi feralići na ule; ako ni bilo vetra nekako j' šlo, ma ako j' puhalo, bi se feralić sako toliko pogasil, a vela j' muka bila za opet ga važgat, da ne govorimo ako bi z vetron i daž padal. Mlekarice ke nisu imele felarića, bi požal na ognjišće napalile, pak su s ten šle dokle ne bi trefile kumpaniju. Da ne govorimo kako j' bilo kad bi bil led, al' sneg….. 

                                                                                                                                                          (preuzeto iz knjige Breme i počivalo, Franjo Matetić)